Donald Trump je godinama gradio politički identitet na jednoj poruci: Obama je bio slab prema Iranu, Iran je dobio novac, sankcije su popuštene, a Amerika je ispala ponižena. Trump je obećavao suprotno — maksimalni pritisak, nikakve “loše dogovore”, nikakve ustupke režimu u Teheranu.
A onda je stigao njegov dogovor sa Iranom.
Prema tekstu privremenog memoranduma koji je Bela kuća poslala Kongresu, sporazum nije konačni mirovni ugovor, već okvir od 14 tačaka koji otvara period od 60 dana za finalni dogovor. Ali već u toj prvoj fazi Iran dobija ono što bi do pre nekoliko meseci izgledalo gotovo nezamislivo: privremeno olakšanje za izvoz nafte, razgovor o ukidanju sankcija, otvaranje zamrznutih sredstava, ulogu oko Ormuskog moreuza i plan od najmanje 300 milijardi dolara za rekonstrukciju i ekonomski razvoj Irana.
Zato se u Americi sve glasnije postavlja pitanje: da li je Trump završio rat — ili ga je izgubio za pregovaračkim stolom?
Šta je zapravo potpisano?
Dogovor između SAD i Irana, poznat kao “Islamabad Memorandum of Understanding”, predviđa momentalni prekid vojnih operacija na svim frontovima, uključujući Liban, uz obavezu dve strane da ne pokreću novi rat ili vojne operacije jedna protiv druge. U tekstu se takođe navodi poštovanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta, kao i obaveza da se finalni dogovor postigne u roku od najviše 60 dana, osim ako se obe strane ne saglase za produženje.
Najkontroverzniji deo počinje odmah posle toga. SAD se obavezuju da počnu uklanjanje pomorske blokade protiv Irana i da je potpuno okončaju u roku od 30 dana. Iran se zauzvrat obavezuje da omogući bezbedan prolaz komercijalnim brodovima kroz Ormuski moreuz, ali samo bez naplate tokom 60 dana. U tekstu se pominje i budući dijalog Irana sa Omanom o budućoj administraciji i pomorskim uslugama u moreuzu. To je ogromna stvar: Iran je praktično pretvorio Ormuski moreuz, kroz koji prolazi ogroman deo svetske nafte i gasa, u pregovarački adut.
Sledeća bomba je finansijska: SAD se, zajedno sa regionalnim partnerima, obavezuju da razviju plan od najmanje 300 milijardi dolara za rekonstrukciju i ekonomski razvoj Irana. Reuters piše da je reč o privatnom investicionom fondu, da više od polovine iznosa navodno već ima preuzete obaveze i da Trump tvrdi da Amerika “ne ulaže ni 10 centi”. Ali politički problem za Trumpa ostaje: čovek koji je godinama napadao Obamu zbog “novca Iranu” sada ima dogovor u kome se pominje mnogo veći finansijski paket za Teheran.
Najveći zaokret: sankcije se popuštaju pre finalnog nuklearnog dogovora
Najveći argument Trumpovih kritičara glasi ovako: Obama je barem imao detaljan nuklearni sporazum pre punog popuštanja sankcija, dok Trump sada daje rane ekonomske ustupke pre nego što je rešeno ključno pitanje — šta će biti sa iranskim nuklearnim programom.
Reuters navodi da je Trumpov memorandum okvir od oko jedne i po strane, dok je Obamin JCPOA bio detaljan dokument od više od 160 strana, sa preciznim tehničkim ograničenjima, inspekcijama i fazama implementacije. Trumpov dogovor, za sada, samo otvara 60-dnevni period da se o tim stvarima pregovara.
SAD su već 22. juna izdale iransku Generalnu licencu X, kojom se do 21. avgusta 2026. dozvoljava proizvodnja, isporuka i prodaja iranske sirove nafte, petrohemijskih proizvoda i naftnih derivata. To je konkretno popuštanje, ne samo diplomatska fraza.
Drugim rečima: Iran nije morao prvo da demontira program, nije morao prvo da preda zalihe obogaćenog uranijuma, nije morao prvo da prihvati punu inspekciju bombardovanih lokacija. Prvo je dobio prostor da prodaje naftu.
Iran i inspekcije: Vašington kaže jedno, Teheran drugo
Američka strana tvrdi da je Iran pristao na povratak nuklearnih inspektora. JD Vance je izjavio da su razgovori u Švajcarskoj postavili “dobru osnovu” za konačni sporazum i da je napravljen napredak oko Ormuskog moreuza, Libana, inspekcija IAEA i tehničkih pregovora.
Ali Teheran odmah komplikuje priču. Reuters je 23. juna preneo da Iran negira da su počeli razgovori o njegovom nuklearnom programu ili da je pristao da pozove inspektore Međunarodne agencije za atomsku energiju nazad u zemlju. Portparol iranskog Ministarstva spoljnih poslova Esmail Baghaei rekao je da nije bilo sastanka sa Rafaelom Grossijem i da nema plana da IAEA pregleda oštećene nuklearne objekte.
To je suština problema: Trumpova administracija prodaje sporazum kao početak kontrole iranskog nuklearnog programa, dok Iran već javno sužava tumačenje dogovora. Ako je cilj rata bio da se Iran natera na jasan, proverljiv i nepovratan nuklearni ustupak, toga u ovom trenutku nema.
Iranska delegacija napustila sastanak — ali ne i pregovore
Jedan od dramatičnijih detalja bio je trenutak kada je iranska delegacija navodno napustila zgradu pregovora u Švajcarskoj zbog Trumpovih pretnji na društvenim mrežama. Guardian je preneo tvrdnje iranske državne agencije IRNA da je delegacija Islamske Republike, nakon susreta sa katarskim posrednicima, napustila zgradu u kojoj su se održavali pregovori. Povod je bila Trumpova poruka u kojoj je zapretio Iranu zbog njegovih saveznika u Libanu.
Politički, međutim, slika je jasna: Iran je želeo da pokaže domaćoj publici da ne trpi javno poniženje od Trumpa. Ako pregovarači u Teheranu izgledaju kao da sede mirno dok ih američki predsednik vređa i preti im, režim gubi obraz pred svojom publikom. Zato je “walkout” imao simboličku težinu: Iran je pokazao da može da prekine tempo pregovora, natera posrednike da intervenišu i nastavi razgovor pod uslovima koji mu politički više odgovaraju.
Po čemu deluje da je Iran pobedio?
Ne treba preterivati i reći da je Iran “apsolutno pobedio”. Iran je pretrpeo ogromnu ekonomsku i vojnu štetu, sankcije nisu trajno ukinute, 300 milijardi nije gotov novac na računu, a finalni dogovor tek treba da se napiše. Ali ako gledamo pregovarački rezultat u ovom trenutku, Iran ima nekoliko razloga da tvrdi da je izašao jači nego što se očekivalo.
Prvo, Iran je uspeo da izvuče rane ekonomske ustupke. Sankcije na izvoz nafte su privremeno olakšane do 21. avgusta, što Teheranu daje prostor da ponovo prodaje naftu i prima uplate.
Drugo, Iran nije odmah prihvatio punu kapitulaciju nuklearnog programa. U memorandumu stoji da se nuklearna pitanja tek rešavaju, da će se razgovarati o obogaćenom materijalu i mogućem razblaživanju pod nadzorom IAEA, ali konačni mehanizam nije zakucan. Istovremeno, tokom prelaznog perioda Iran održava postojeće stanje nuklearnog programa.
Treće, Iran je pitanje Ormuskog moreuza pretvorio u centralnu kartu. SAD dobijaju prolaz brodova, ali Iran dobija priznanje da mora učestvovati u budućoj administraciji i pomorskim uslugama u moreuzu, zajedno sa Omanom i drugim obalskim državama. To je daleko od slike u kojoj Amerika jednostavno diktira pravila.
Četvrto, Iran dobija okvir za ukidanje sankcija i oslobađanje zamrznutih sredstava. U tekstu memoranduma se navodi da SAD preuzimaju obavezu da ukinu sve vrste sankcija prema dogovorenom rasporedu u finalnom sporazumu, kao i da učine dostupnim zamrznuta ili ograničena sredstva Irana.
Peto, Iran dobija priču o 300 milijardi dolara za rekonstrukciju i razvoj. Iako Trump insistira da to nije američki novac i da se ne radi o reparacijama, politička simbolika je ogromna: posle rata u kome je Trump tražio pokornost, u tekstu se sada pominje ekonomska obnova Irana u vrednosti od najmanje 300 milijardi dolara.
Šesto, Iran je uspeo da ubaci Liban u širi dogovor. Memorandum govori o prekidu operacija na svim frontovima, uključujući Liban, što znači da Teheran nije pregovarao samo o sebi, već i o regionalnoj mreži sukoba. To je važno jer je jedan od Trumpovih ranijih ciljeva bio da se oslabi iranski regionalni uticaj, dok sada taj uticaj praktično postaje deo pregovaračkog paketa.
Sedmo, u dokumentu nema jasnog, tvrdog i odmah primenljivog ograničenja iranskog balističkog programa. Guardian je ocenio da je Trump u rat ušao sa maksimalističkim ciljevima — eliminacija nuklearnog programa, balističkog programa i iranske podrške regionalnim grupama — a izašao sa iranskim obećanjem da neće praviti bombu i sa nastavkom pregovora, bez pisanog rešenja za balistički program.
Zato analitičari Chatham Housea pišu da dokument u velikoj meri prihvata skoro ceo katalog iranskih zahteva, dok SAD gube ključne tačke pritiska, a iranske nuklearne obaveze tek treba da budu određene.